Danas su školska dvorišta ponovo puna djece.
Neko je došao u novim patikama.
Neko u prošlogodišnjim.
Neko ima ruksak od 200 KM.
Neko nosi ruksak koji je prije njega nosilo drugo dijete.
Neko je izvadio punu pernicu, novu užinu i novi telefon.
A neko će paziti da niko ne primijeti da nema ništa od toga.
I zato vas, prije nego što danas svom djetetu kažete:
„Jesi li ponio knjige?“
pitajte ga još nešto:
„JESI LI PONIO ODGOJ?“
Jer ovih sedmica upoznali smo djecu čije priče ne biste poželjeli nijednom djetetu.
Djecu kojoj smo kupovali ono što većina nas kupi usput, ne razmišljajući mnogo.
Patike.
Veš.
Čarape.
Majice.
Sveske.
Olovke.
Upoznali smo djecu kojoj je nova trenerka događaj.
Djecu čije majke računaju hoće li ovaj mjesec platiti kiriju ili spremiti dijete za školu.
Djecu koja odrastaju bez jednog roditelja.
Uz bolesne roditelje.
Uz nane i dede.
U kućama u kojima postoje problemi o kojima njihovi školski drugari vjerovatno nikada neće ništa saznati.
I ne trebaju saznati.
Ali trebaju znati jedno:
NEMAJU PRAVO DA IH ZBOG TOGA POVRIJEDE.
Objasnite svom djetetu da ne pita:
„Zašto stalno nosiš isto?“
Možda zato što nema drugo.
Da ne kaže:
„Vidi mu patika.“
Možda ih je njegova majka kupila od novca koji je čuvala za račun za struju.
Da se ne smije korištenom ruksaku.
Jer u tom korištenom ruksaku možda se nose najveći snovi u cijelom razredu.
Da ne komentariše nečiju užinu.
Možda je to jedino što će to dijete danas pojesti.
Da ne pita zašto nekome mama nije kupila bolje.
Možda je mama sinoć plakala jer nije mogla.
I, molim vas, naučite ih još nešto.
Ako vide dijete koje uvijek sjedi samo, neka danas sjednu pored njega.
Ako vide da neko nema užinu, neka prelome svoju napola.
Ali bez predstave.
Bez: „Evo ti jer ti nemaš.“
Samo:
„Hoćeš pola?“
Ako cijeli razred ismijava jedno dijete, naučite svoje da je ponekad najveća hrabrost sa četrnaest godina reći:
„Dosta.“
Jer dječija okrutnost nije uvijek bezazlena.
Rečenica izgovorena za deset sekundi nekome može ostati u glavi deset godina.
Vi ćete možda večeras pitati svoje dijete:
„Kako je bilo u školi?“
I ono će reći:
„Super.“
A u nekoj drugoj kući dijete će ući u svoju sobu, zatvoriti vrata i zaplakati jer su mu se danas smijali zbog patika.
Zbog jakne.
Zbog izgleda.
Zbog kilograma.
Zbog govora.
Zbog toga što nešto ne može.
Zbog toga što nema.
Zbog života koji nije biralo.
I možda će već sutra reći da ga boli stomak samo da ne mora ponovo tamo.
Možda neće mrziti matematiku.
Možda neće mrziti bosanski.
Možda će mrziti školu zbog djece koja su ga naučila da se tamo treba stidjeti sebe.
Zato, dok danas slažete sveske, raspremate školske stvari i gledate kako vaše dijete kreće u novu školsku godinu, odvojite pet minuta.
Sjednite sa svojim djetetom.
Ne pričajte mu o peticama.
Ne pričajte mu o tome da mora biti najbolje.
Recite mu:
„Ne moraš biti najbolji učenik u razredu. Ali nemoj nikada biti razlog zbog kojeg se neko dijete boji ući u taj razred.“
Jer mi odrasli možemo skupiti novac.
Možemo kupiti patike.
Možemo napuniti ruksake.
Možemo obući dijete od glave do pete.
Ali postoji jedna stvar koju nijedno udruženje, nastavnik, pedagog niti škola ne mogu spakovati u ruksak umjesto roditelja.
ODGOJ.
Jednog dana vaše dijete možda neće pamtiti šta je nosilo prvog dana škole.
Neće pamtiti koliko je koštao ruksak.
Neće pamtiti ni većinu ocjena.
Ali negdje će postojati čovjek koji će se i nakon dvadeset godina sjećati da mu je, kada nije imao gotovo ništa, vaše dijete napravilo mjesto pored sebe.
Ili će se sjećati da je upravo vaše dijete bilo razlog zbog kojeg je plakao čim dođe kući.
Na nama je koju ćemo od te dvije uspomene ostaviti iza sebe.
Prije nego što ih pošaljemo da budu odlični učenici, naučimo ih da budu dobri ljudi.
Sve ostalo škola može naučiti.
Sretan početak nove školske 2026/27. godine!
